Proljeće je napolju, i tih dana je vrijeme bilo na mojoj strani… Pošto mi je dosadilo stalno biti u stanu, odlucila sam malo otići kod nane, da uživam u buđenju prirode.. Uostalom, nakon one zime, željna sam vitamina D… Kada smo stigli tamo,nako brzog pozdravljanja, u pratnji roditelja otišla sam da nađem svoje mjesto u onako preljiepom i šarenom svijetu. Uživala sam hodajući između cvijeća,nekog većeg,a nekog manjeg od mene. Priroda se budila i igrala samnom… male slatke životinjice su također isle samnom u obilazak vrta koji će me,vjerujem, i dalje oduševljavati svojim plodovima i raznovrsnim bojama. Hodala sam tako, od jednog cvijeta do drugog, od jedne travke do druge, mirisala sve što me privlačilo svojom bojom i izgledom. Mislim, da sam se i ja osjecala kao jedan mali cvjetić, koji će također s vremenom pokazati i nastavljati da pokazuje svoje latice, u mom slucaju, to ce biti djela, no o tome kada dodje vrijeme i za to. Mislim da su i roditelji uživali gledajući mene tako vidno sretnu. Iako, možda sam ih premorila onolikim vodanjem, no šta ću. Moram im dodijeliti neki zadatak. A da budemo iskreni, i samu sebe sam premorila, tako da mi je oprošteno. Evo, sad gledam napolje korz prozor i vidim samo kišu,koja mi ne može pokvariti raspoloženje, jer samo sjećanje na onaj vrt,igru i boje cvijeća, čini me sretnom… I iako napolju nema sunca, ja na koži osjecam toplinu onog sunca dok sam sva sretna uživala u prirodi.. Šta je bilo nakon što sam se dogegala do stolice, ne znam, jer sam vjerovatno,onako shrvana umorom, zaspala. .:D Znam, da sam se probudila u kući, u svom krevetu,ali opet, sa osmijehom na licu. 😀
