Evo…neprekidno se ljudi zale kako se nema vremena nizasto kada dodju s posla,a sami su sebi krivi..Ne znaju da nadju vremena za bitne stvari,da nadju vremena za sebe i zasluzeni odmor..Eh,pa na srecu,ja nisam jedna od tih ljudi i nakon napornog posla,uvijek odvojim koji sat da se igram.. 😀 ovaj put je to bilo napolju,na predivnom snijegu koji me odusevio…sanke kao da su letjele iznad zemlje..mora da su tu dva razloga: 1. jos sam mala pa mi je sve veliko i visoko,a 2. nisam ja vukla sanke… 😀 dan je bio savrsen,nakon onog posla u kuci koji svakodnevno obavljam…ipak,nije lako biti JA..svaki dan moras prosuti bar jednu stvar, i bar malo hrane ostaviti na zidu..uostalom,smatram taj zid ljepsim kada se na njemu pokaze nas rucak, ili vecera..Nekako se razbije monotonija,pogotovo ako stavim neko povrce na njega..Mamam bi mi trebala biti zahvalna jer pokazujem ljudima da se hranimo zdravo,zar i vi ne mislite tako…..Ah,ti roditelji..sad se nesto bune,a nisam ni propricala kako treba..joj,a kad im budem pjevala pjesmu i crtala po zidu,pa biti ce to savrseno… 😀 nek jos uzivaju.. 😀 I tako,to bi bilo toliko o tom danu,a o kucanskim poslovima i mojim sve vise zamarajucim obavezama cemo drugi put..ipak treba ostaviti mjesta za opis maminog neobicnog izgleda lica kada ugleda moje remek djelo na zidu… 😀 Pozdrav
Dokaz da se ipak mozete nasmijati nakon napornog dana,je upravo ova slika,na kojoj mozete vidjeti moj osmijeh,koji zapravo govori sve…
